26.06. je Svjetski dan borbe protiv zlouporabe i nezakonitog prometa drogom koji se prema odluci Generalne skupštine UN-a obilježava od 1987.godine.
Ovogodišnja tema obilježavanja glasi: „Prekini ciklus. #ZaustaviOrganiziraniKriminal“ (engl. Break the Cycle. #StopOrganizedCrime) s porukom „Dokazi su jasni: Uložite u prevenciju“ (eng. The evidence is clear: Invest in prevention).
Povezanost korištenja droga i mentalnog zdravlja mladih bile su teme kampanja koje su proteklih godina na ovaj dan trebale potaknuti naše refleksije o tome što se s mladima događa i što ih približava drogiranju. S najviših razina poručivalo se “Slušajte ih”, “Gledajte u djecu više, a manje u ekrane”!
Široka tema, slojeviti odgovori na svim razinama odnosa djece i mladih sa svijetom koji ih okružuje.
Mene se dojmilo kako su na jednu temu školske zadaće koja se odnosila na budućnost odgovarali sedamnaestogodišnjaci u školi u kojoj radim. Odgovori većine učenika mogli bi se sažeti u “Živim dan po dan”. Ovakvu projekciju u budućnost očekivali bi od osamdesetogodišnjaka. Tko im je ukrao budućnost? Kakve veze to ima s drogiranjem najbolje objašnjava sljedeći citat talijanskog filozofa i psihoterapeuta Umberta Gallimbertija koji posvećujem ovom danu.
“Zagađenja svih vrsta, socijalne nejednakosti, gospodarske katastrofe, pojava novih bolesti, eksplozije nasilja, oblici netolerancije, ukorijenjenost egoizama, rat kao nešto uobičajeno, bacili su budućnost iz krajnje pozitivnosti judeo-kršćanske tradicije u krajnju negativnost vremena koje je prepušteno slučajnosti bez smjera i orijentacije. Budućnost je od ”obećanja” postala ”prijetnja”. Ako budućnosti kao obećanja nema, želja se zaustavlja u apsolutnoj sadašnjosti. Bolje je biti dobro i uživati danas ako je sutrašnjica bez perspektive.
Nešto muzike, koja para uši, kako bi izbrisala sve riječi, malo droge, kako bi umrtvila bol ili kako bi iskusili barem neki osjećaj, mnogo usamljenosti, karakteristične za ozlojeđeni egoizam, što ga prethodne generacije nisu poznavale i koji je posljedica uvjerenja da se u vrijeme u kojem su presušile sve čuvstvene veze možeš očuvati samo ako si sam ili, u najboljem slučaju, ako se u pustinji vrijednosti osloniš na jedinog simboličkog generatora svih vrijednosti što ga u našoj kulturi nazivamo novac.” (Gallimberti U., Epoha afekata žalosti, https://pescanik.net/epoha-afekata-zalosti-i/ )
Pitanje o kojem treba razmisliti: kakva i koja prevencija se može nositi s tim, a da ne bude kao iz vica u kojem se požar gasi vodom iz kafene žličice.
Follow us:
Share:
